Drugi o umjetniku

Vjekoslav Ćetković

Vasilije Pejović jedan je od onih rijetkih, izuzetno snažnih ličnosti, čvrstih i upornih koji djeluju po prirodi svoga bića višedimenzionalno. Ima u tom čovjeku nevelikog rasta mnogo snage i zdravlja. Bio je student na “Akademiji umjetnosti” u Novom Sadu kada sam se počeo diviti njegovoj voljii, upornosti, elanu, nepokolebljivosti i energiji koju tako plodno rasipa na sve strane. Oformljen, svestran čovjek, velikih ambicija i stvaralačkog potencijala, koji je iza sebe ostavio tako uvjerljiv rad, postignuća, djelo, da bi se ponovno vratio učenju, usavršavanju, studentskom životu, u poodmaklim godinama. On je uzor mladim generacijama kako se treba kaliti, voljeti svoj poziv i svoja zemlja, kako sijati ljubav i rad u smislu velikog Pestalocija: “Sve za druge-ništa za sebe”.

Listam isječke iz novina, građu, bilješke… zastajem tamo gdje piše:… Vasilije Pejović je ne smo kipar i slikar, on je pisac, redatelj i scenograf, društveno-politički djelatnik. Tu su dječje dramske igre, skečevi, komedije i tragedije, “Priče i san djede Vulkana”, Zlatokrila pčelica, “307 javite se”, “Bajka o ljubičici”, “Arslan-begova kći”, “Rosa”, “Buduća tašta” … i da dalje ne nabrajam.

Slojeviti interesi i sposobnosti koje moram istaknuti, a ja sam htio o njemu pisati kao o likovnom posleniku. U tom čovjeku markantnog, oštrog, lika, čeličnih crta, produhovljenog izgleda, ima nešto od onog Njegoševog ili Miljanovskog “Čojstva i junaštva”, napisao je mr. likovnih umjetnosti Vjekoslav Ćetković iz Beograda, u uvodnom dijelu kataloga trodijelne retrospektivne samostalne izložbe pod nazivom “Život oblika”, “Fauna i flora Kopačkog rita” i “Iz fundusa”.

Vasilije Pejović rođen je 17. studenog 1927. godine u Plavu, u Crnoj Gori. Učio je slikarstvo kod Mila Milunovića i Petra Lubarde na Cetinju, stekavši osnovna znanja i prve pouke iz likovnog stvaralaštva. Kasnije je diplomirao na Višoj pedagoškoj školi u Novom Sadu. Služio je u Srbiji i Crnoj Gori, a onda se zauvijek, stazom svojim predaka spustio u Panonski bazen, u Baranju, postojbinu umjetnika Petra Dobrovića, točnije u Bilje. Tu je stekao toplo obiteljsko ognjište i brojne prijatelje. Ipak nostalgija za crnogorskim kršem je ostala i to je sasvim ljudski i na svom mjestu. No, tijekom cijelog života uspješno je spajao crnogorske i hrvatske krajolike i do smrti ostao vjeran svojoj drugoj domovini Hrvatskoj, u koju se vratio, narušenog zdravlja, nakon gotovo 8 godina izbjegličkog života u Mađarskoj.

Radio je u Dardi kao profesor likovnog odgoja. U međuvremenu je studirao na Filozofskom fakultetu i Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a diplomirao je na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu kod akademskog kipara Miluna Vidića. Apsolvirao je povijest umjetnosti na Beogradskom fakultetu. Dobitnik je brojnih priznanja kako u Crnoj Gori za doprinos na kulturno-prosvjetnom planu, tako i u Hrvatskoj, poput priznanja Saveza sindikata Hrvatske, Mjesne zajednice Darda, priznanje osnovne škole “Sara Bertić” za desetogodišnji, pa potom tridesetogodišnji rad u prosvjeti. Nizale su se brojne nagrade među kojima i republička nagrada IVAN FILIPOVIĆ 1980. za unaprjeđenje pedagoške teorije i prakse, druga književna nagrada društva “Naša djeca” Sarajevo za dječje dramsko djelo “307, javite se” te mnoge druge diplome i pohvale. Pejović je dao i mnoga značajna idejna rješenja, od kojih se ističe plaketa Oslobođenja Baranje, koja je izlivena u zlatu i poklonjena ondašnjem predsjedniku države Josipu Brozu, grb Baranje, iskaznicu Lovačkih društava Baranje također uručenu predsjedniku države, Plaketu Odbora Saveza udruženja boraca NOR-a Zajednice općina Osijek, plaketu “Baranja 72” mađarskom gradu Mohaču za pomoć prilikom poplave, spomenik Revolucionarnoj omlaadini Baranje u Dardi, poprsja revolucionara: Jovana Lazića, Sare Bertić i Kiš Ernea u Belom Manastiru, biste nekadašnjih narodnih heroja Miljanovića Nikole-Karaule, Perse Bosanac i Pavla Vukomanovića-Stipe u Slatini, poprsje prvoborca Radanović Stanka – Udarnika u Požegi, skulpturu Sare Berić u holu Osnovne škole u Dardi, koja nosi njeno ime, brončana kompozicija “Majka i dijete” postavljena uz bazen u Rekreacijskom centru Kneževi Vinogradi i poprsje Moše Pijade za osnovnu školu također u Kneževim Vinogradima.

Još kao učenik četvrte godine kiparskog odsjeka škole za primjenjenu umjetnost u Herceg Novom dobio je prvu nagradu za izradu figuralne kompozicije “Taoci”, a po nacrtima arhitekta Brašovana sudjelova je u izradi gipsanih radova proscenijuma, dvorane i ostalih prostorija Pozorišta u Kotoru a koje su iziskivale ne samo dobrog kipara već i majstora livca. Također je za potrebe Doma Jugoslavenske ratne mornarice izlio poprsje Maršala Tita, rad akademskog kipara Dolinara. Paralelno s tim radovima u Kotoru, Pejović postavlja scenu i radi scenografiju za “Povlačenje” dramu hrvatskog književnika Mirka Božića.

Do odlaska na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagreb, Pejović je angažiran na rješavanju niz aktualnih pitanja na odgojno-obrazovnom području, kao član stručnih tijela i predsjednik Zajednice osnovnih škola Baranje. Član je Savjeta Baranjske likovne kolonije od njenog osnutka, a bio je i jedan od njenih članova žirija. Inicijator je mnogih likovnih manifestacija dječjeg stvaralaštva. U Zagrebu je bio član Savjeta Filozofskog fakulteta.

Umjetničko formiranje

Pejović teži dokučiti obilje vizualnog izraza, da se oproba, odgovori na izazove i zadovolji svoju radoznalost. Kao kipar umije i svjesno želi da se prilagodi zahtjevima koje rješava. On radi i u plitkom reljefu i u visokom reljefu, punoj plastici kad spontano daje oduška plastičnom osjećaju, postižući korektnost tehničkog i plastičnog izraza. Sklon je monumentalnom. Razlog tome leži u njegovoj prirodi i u tećnji da suprotstavlja velike planove, unosi harmoniju u masu, dovodi je u pokret.

Studiranje u Zagrebu i Novom Sadu pomoglo mu je da pronikne u tajne skulpture i njene suptilne odnose. On teži ka blagoj sintezi, svođenju, jeziku Majola, Burdela i Rodena, blagom pokretu, ležernom kretanju materije bez grča i patetike. Postiže duboku, milozvučnu, pitomu koncentraciju, blag poetičan izraz, jedrih zaobljenih formi. On voli pored monumentalnog i kamerno, svedeno, zaustavljenu koncentraciju snage i ljepote. Svemu tome on pridaje poetski duh, lirizam- jednu sretnu varijantu znanja, mašte i poleta. Spomenik Šaš u Dardi originalno je rješenje. Najrasprostranjenija biljka ovoga podneblja, šaš, simbolizira svojim vertikalizmom osvojenu slobodu, bratstvo i jedinstvo Hrvata, s nacionalnim manjinama Srbima, Mađarima i Romima, predstavljenih s četiri lista.

Ljepota viđenja i otkrivanja

U slikarstvu Pejović se fokusirao na motive Baranje. Počeo je sa zavičajnim predjelima crnogorskog krša interesirajući se za boju i štimung ostvaren u pejzažima sočne paste, gustih namaza, izrazite frakture. Crnogorski motiv njemu specifičan i drag je zamijenjen nepreglednom ravnicom, ljepotom baranjskih voda (Dravom i Dunavom), živopisnim Kopačkim jezerom, životom u njima i beljskim njivama.

Baranja je terenski sušta suprotnost crnogorskom kršu ali ima s njim i zapanjujuću sličnost po svojoj ćudi. Ona začas promijeni soj izgled. Miran kraj, pun čuma, livada, jezera, močvara, zatalasane pšenice i zrelih grozdova, pretv ara se u magnovenju u olujno, zakovitlano, grmoviro, područje koje bjesni, tutnji i prolama uz kanonade gromova i ogromne padavine. To je to drugo lice Baranje. Ali ono prvo je njeno pravo: toplo i užareno, kada iz ugrijane zemlje kulja i kada sunce prži ljetinu. Tada se puste na Baranju zlatasti tonovi , purpurno ljubičaste dugine vlati, neki vilinski milozvučni svijet boja. Tada je Baranja puna žutog, crvenog i narančastog i sve to u jednom momentu biva zamijenjeno apokaliptičkim olovno-sivim, teškim oblacima, koji prijete uništenjem bogate ljetine.

Pejović upravo slika tu Baranju, takva lica i ćudi prirode. Taj diptih njegovih pejzaža odista je interesantan. U tom dinamizmu pojava, na ovome naizgled mirnom tlu, Pejović gradi svoju slikarsku vokaciju vrlo uspješno, jer je te strane njenog života na svojim platnima otkrio, identificirao ih sa svojim bićem. On bira motiv i u prvi plan, obično postavlja neku staru vrbu. One su prisutne skoro na svakoj slici stvarajući arhitektonski okvir. Stabla presijecaju svojom masom ekran slike i stoje kao kontrapunkt meko slikarskom predsjelu. Zatim slike srne, jelena na pojilu, čaplje, mirnu i uspavanu močvaru obasjanu suncem, koja treperi ili onu olovnu, dramatičnu i hladnu u kojoj caruju sovuljage u divljini.

Pejović posjeduje osobit slikarski osjećaj i smisao za brižljivo tkanje i građenje slike. On slika isključivo špahtlom: čas širokim potezima grčevito raspjevanim i svježim koloritom, čas smirenim nanošenjem i traganjem za suptilnošću kolorističkih odnosa, toplih okera, zelenim i žutim kadmijem.

On je rapsod zeleno-plavog, slivenih nijansi, među tonova, valerskih odnosa. On lako pronađe svoju boju, izmiješa materiju, sondira problem da zadovolji vlastitu senzaciju. Njegove slike ne pale strasti, ali zadovoljavaju doživljaj. Majstor je polutonova, akcenata i detalja izmiješanih zeleno-plavih orkestracija, detalja kojima osvježava kompoziciju. Zna za sklad i mjeru. Tu je Pejović dobro shvatio pouke Kamija Koroa, koji mu je uzor u slikartsvu. Sa slikama ovog pola, Pejović je zaokružio i jedno istraživanje i viđenje predjela kojeg je zavolio i kojem je posvetio jedan dio svoga rada.

Paralelno s tim slikarstvom nastao je i jedan novi opus u teknici koloriranih crteža kao sinteza kiparskog i slikarskog znanja, dugogodišnjeg iskustva i razmišljanja. Upravo Fosionovo djelo Teorija oblika bilo je povod za ovakvu vrstu istraživanja. Po svom semiološkom prilazu ono se razlikuje od prednjih opusa. Dok je prvo proizvod spontanog i emotivnog, drugo je racionalnog i kontemplativnog- Čin uzvišenijeg razmišljanja o formi, njenom čišćenju od tematskog i svošenja na zvučnu sliku ugodnu za oči. Ono predstavlja nešto pojedinačno, lokalno, individualno sa univerzalnim atributima. Pejović teži da ogoli motiv koji slika, da svede masu na mozaičke elemente, koji meandiraju, nastaju jedan iz drugog, slivaju se u mikro i makro površine da bi sa bogatstvom crteža mozaičke arhitektonike, boje i osjetljive linije, dali puni oblik života slike kojoj su prostrani planovi klasičnog smijera i drugi elementi tematskog karaktera oduzeti. Zauzvrat tome slika djeluje čisto likovnim elementima, prevazilazi konkretno i putuje u sfere univerzalnog značenja. U tom opusu Pejović je postigao najveći likovni domet.

Mr. likovnih umjetnosti
Vjekoslav Ćetković
Beograd

Bogdan Mesinger

Bogdan Mesinger: Stvaralačka evolucija Vasilija Pejovića

Jednoga dana u proljeće 1999. godine u mađarskom selu gotovo nepoznata imena, upoznao sam umjetnika-izgnanika, gotovo nepostojećeg u analima umjetničkih zbivanja u nas tijekom ovog zamirućeg desetljeća.

Djelo koje sam upoznao i koje je nastajalo tu- gotovo nigdje, gotovo nikome poznato, potaklo me je na razmišljanje o sudbini, o stvaranju, o čovjeku i dosizanju smisla.

Naslutio sam da ovo djelo u mnogočemu nadrasta sebe, nastajući gotovo ni iz čega.

Svi, makar i nesvjesno, tražimo obrasce istine u poznatim sudbinama i životima koji se ostvaruju nama pred očima.

Da li smo u pravu?

Ove riječi vođene su tim pitanjem.

To pitanje i jeste zakon beskonačnog.

Na kraju smo uvijek na početku

Na početku zakoračili smo u seosko dvorište, obraslo travom, obrubljeno korovom. Zakoračili smo potom u kuću-možda među posljednjima koji u nju ulaze, jer će se vjerojatno, i kuća uskoro vratiti zemlji iz koje je izrasla i od koje je građena.

Ušli smo u djelo koje postoji samo za sebe, odvojeno od svijeta, i koje je nastalo tu- na samom rubu nepostojanja.

Ušli smo u vizije i shvatili da ulazimo u duh i dramu jednoga čovjeka. A zatim da je u čovjeku koji ostvaruje svoj izraz ujedno i svatko od nas. Možda je to, po nečemu, odgovor koji smo i sami tražili? Ili barem, poticaj da potražimo, da stvorimo, svoj?

Djelo nas je vodilo zagonetkama, korak po korak, da bi nas dovelo, svojom ikonografijom, ili likovnim idiomom Vasilija Pejovića, do tajne sudbine, tajne života i tajne poniranja u njih, intuicijom koja je vodila umjetnikov duh i umjetnikovu ruku.

Na kraju, njegovo nas djelo ostavlja nama samima. Možda nam je pokazalo put. Možda nas je potaklo da ga sami potražimo. Možda nas je, na kraju, dovelo i na početak nas samih.

Umjetnički i ljudski uzor Vasilija Pejovića nosi u sebi ne samo njegovo iskustvo i snagu, nego i hrabrost koja mnogima zna ponestati u patnji.

I u tom smislu ovo djelo nadahnjuje.

Svaki je početak – početak beskraja.

Vasilije Pejović je to iskusio. Njegovo je djelo taj putopis – od neznanog ka neizmjernom. Ono otvara jedna od vrata svijeta.

Uđimo!

Osijek, 7.lipnja 1999.
Bogdan Mesinger

Sudbina

A što je s nevidljivim sudbinama?

Postoje sudbine koje su postale opći znak. I zajednički. Sebe u njima prepoznajemo. Dijelimo s njima i njihova imena. Zaljubljenik je Romeo. Ljubomornik-Otelo. Lutalac nepoznatim morima je Odisej, i tako je već tri tisuće godina. Ime mu se prenosi s jednog pomorca na drugog, I tako u beskraj. Ne umire nikada. Tako (i jedino tako) i Odisej postaje besmrtan. I to je jedina realna vječnost koju čovjek može ostvariti. Spaja svojim imenom povijest i budućnost, sebe i bezimene, pretvara se u znak čovjeka i znak Vremena. Postoji. Ma što se desilo-postoji.

No, postoje i nevidljive i bezimenesudbine. Postoje? Postoje-ali kao da ne postoje. Ne vidimo ih, ne imenujemo…Sebe ne prepoznajemo u njima. Okrenuli smo im leđa našeg prijateljstva, leđa našeg pogleda, leđa naše misli…I ne misleći o tome oduzeli smo im postojanje. Bez nas te sudbine gube i ime i smisao. Jedan oblik smrti koji se može dogoditi još za života (skoro jedini koji se može dogoditi za života) njih je progutao, te oni žive svoju smrt.

Samo svoju?

Nije li iščezavanje jedne sudbine koja se događa među nama, ipak i naše iščezavanje? Što to o sebi krijemo i pred sobom svaki put kada ne želimo znti za drugoga- pa čak ne želimo niti znati da to ne znamo. A njihova je samoća, u toj gluhoći, udvostručena. Zaborav koji osjećaju zaledio im je život. Zaustavio vrijeme. Potonuli u bezimenost, nestali u nigdini, izbačeni iz naših misli i time izbačeni iz povijesti- i tekuće i buduće- oni gutaju svoju sudbinu. A nije li jedini mogući smisao zle sudbine u tome da bude ispričana? O jednoj takvoj pokušat ćemo progovoriti. A budući da o govoriti o drugome uvijek znači potražiti i svoje zrcalo –pokušat ćemo i sebe vidjeti.

U zrcalu? Ili s one druge strane zrcala, koju ne vidimo nikada? Možda ćemo i to moći reći.

Ime je te sudbine VASILIJE PEJOVIĆ.

Ako ste u sebi osjetili makar maleni, nehotični poput trzaja, odjek (ili samo impuls) jedne reakcije na samo ime (pa makar ga čuli prvi put) – tada vas je na trenutak odala ona druga strana vlastitog zrcala, koju ne vidite nikada.

Kažemo to smjelo (pa makar i ne taktično), odmah na početku, stoga što je sudbina o kojoj počinjemo sloviti ovaj mali proslov i ranije bila zasijecana upravo tim trzajima kakve i sada, kao moguće odjeke, slutimo ili predmnijevamo.

O tom predživotu Vasilija Pejovića-predživotu koji je prethodio neživotu (i to je možda najkraći mogući opis njegove sudbine) progovorit ćemo stoga najprije.

Život

Vasilije Pejović je kipar. Kipar koji danas, pretežno slika. I to što je jedan kipar-i po vokaciji i po temperamentu, pa i po diplomi (završio je studij kiparstva na Umjetničkoj akademiji u Novom Sadu 1982. godine, nakon započetog studija na Akademiji likovne umjetnosti i Filozofskom fakultetu u Zagrebu. ) – preusmjeren na slikarstvo govori i o njemu, ali i o okolnostima koje zahtjevniji poziv osujećuju, a alternativni poput slikarstva- u ovom slučaju relativno omogućuju. Kao što često biva, talent je višestruk, a tek izbor mora biti jedan jer je takav model prevladavajući u našoj civilizaciji.

Taj alternativni izbor postaje i supstitutivni. Tu djelomičnu zamjensku funkciju slikarskog stvaralaštva u opusu jednoga kipara ne smijemo shvatiti kao jedino objašnjenje njegova slikarstva, ali ga ne bismo smijeli niti ignorirati. I slikati se može kiparski, kao što se i skulptura može oblikovati pikturalno. Na jednoj višoj razini i slikarstvo, i grafizam, i skulptura predstavljaju jedan dinamični sustav, u pojedinim slučajevima vrlo osoban. A upravo u stvaralaštvu Vasilija Pejovića ti su medijski međuodnosi izrazito indikativni i za osobnost umjetnika, ali i za onaj drugi, izvanosobni dinamički sustav kulturalnih stimulacija i kulturalnih frustracija, koji otkriva (banalno rečeno) dinamizam odnosa osobe i društva. Ili umjetnika i kulture (trenutačne) politike. A znamo što je politika. Često-ona je samo ostvarivost mogućeg. I strategija nadosobnih (pa i protuosobnih) ideja.

Nije li to ono što se (pomalo mitski) naziva “sudbinom”? Dinamika života i djela, osobnih postignuća i osujećujućih ograničenja upravo je onaj put u kojem našim razmišljanjima krećemo.

A kada govorimo o postignućima, moramo reći kako izražavanje likovnim idiomima (crtom i rezom, slikom i oblikom) nije jedino u opusu Vasilija Pejovića. Dokumenti o vlastitu životnom putu, koje je sačuvao unatoč selidbama i progonima, otkrivaju nam da je bio i pisac. Tako je pedesetih godina u Risnu izvedena njegova dječja drama PRIČA I SAN DJEDE VULKANA. U Nišu je 1953. godine nagrađen za rad u školskoj dramskoj sekciji, dok slijedeće godine izdavač “Dječja knjiga” iz istoga grada odbija njegovu dramu LJUBIČICA “koja podsjeća na nemačke Nibenlunge koji se odlikuju velikom lepotom, ali koji ipak nisu po našem mišljenju preporučljivi za decu i omladinu”.

A 1958. godine nagrađeno mu je djelo “307, JAVI SE…”Iz prepiske doznajemo da krajem tog desetljeća uzaludno nastoji objaviti svoja dramska djela. U rukopisima nalazimo i pjesme. Cijela jedna komponenta njegova rada-ona književna-ostala je bez svoje finalizacije. No ako književni rad tone u nepostojanje ukoliko djela, makar i izvođena, nisu tiskana, sudbina društveno-kulturnog angažmana još je smrtnija. Ne bismo li se trebali, pa i morali zapitati što je s našom društveno-kulturnom (i političkom) etikom, ako pamtimo “manifestacije” (skloni smo mitoizaciji takozvanih tradicija), a zaboravljamo ljude?

Politički (i kulturni) zaborav ona su druga strana – nevidljiva strana zrcala – u kojem se samodopadno, volimo ogledati kada patetično govorimo o čuvanju tradicija. Najupornija (i najzlokobnija) tradicija ovoga tla jeste zaborav. A kada kažemo “ovoga tla” – koristimo eufemizam.

Tlo su ljudi i njihova etika.

Zaborav je naličje naše etike.

Vasilije Pejović i močvara zaborava u koju je potonuo malen je primjer.

Malen – ali upravo stoga indikativan. On pokazuje kako je mehanizam zaborava jedan apsolutni i svegutajući stroj. On je jedna od najsnažnijih pokretačkih poluga našeg mentalnog i ideološkog ustrojstva. Kao što su nas neznani bogovi prokleli usudom zaborava (kojim se i ponosimo – u sveobratu moralnih vrijednosti).

No budimo konkretni.

Iz bogatog kalendarija društvenog (pedagoškog, organizacijskog i sličnog) djelovanja Vasilija Pejivića izdvojit ćemo samo jedan primjer. Najbliži nam je i kulturno, i geografski, pa i egzemplarno: tiče se tradicije koju smo naslijedili- nastojeći pri tome ne naslijediti njenu genezu.

Taj etički i logički paradoks zove se BUK. Baranjska umjetnička kolonija.

Kao naistaknutiji, pa i najagilniji, umjetnik na cijelom području Baranje, Vasilije Pejović bio je u najužoj grupi organizatora Baranjske umjetničke kolonije. Uz Dejana Rebića-njenog inicijatora- on joj je oblikovao strukturu, ritam, smisao. Istina-ne sam. No, u ovom slučaju i nije toliko važno koliko je on dao profile BUK-a, koliko fenomen potpunog zaborava makar i male ( a ipak regionalno reprezentativne) uloge koju je u njegovom zasnivanju imao, kao i kulturalni mehanizmi koji aktere jedne povijesti(lokalne, regionalne, ali i nacionalne) brišu iz anala. Pa čak još i za njihova života.

Vasilije je Pejović, upravo stoga što je povijesno malen akter relativno skromnih kulturnih dosega i okvira jedne škole, jedne sredine ili grada, jedne regije, primjer “malog čovjeka” (veličina je to koju smo licemjerno mitoizirali) kojeg u velikim obratima pogađa neizmjerno velika nezahvalnost.

(Upravo su oni žrtve totalnog zaborava. Pa još i za njihova života.)

A u njega je upravo ta potreba da se potpuno, predano i često svestrano angažira potičući kulturni život svoje sredine toliko snažna i postojana, da bismo samo tim vidom njegova zalaganja i djelovanja mogli ispisati čitav jedan (anonimni) životopis. I upravo stoga što je anoniman-on i jeste obilježen. Pripada onoj kategoriji koju je jedan naš kulturni povjesničar (istina u književnosti, no to samo pokazuje kako je ta pojava raširena i opća) nazvao “veličinom malenih”.

Od radnih akcija krajem četrdesetih godina, kada je bio i službenom potvrdom angažiran kao crtač, pa preko kulturnih angažiranja u vojsci (i opet – karakteristično – institucionaliziranih potvrdama), te kazališnog, prosvjetno-organizacijskog, kreativnog rada (čak u lutkarstvu), rada u savjetima, odborima, komisijama, uredništvima, zajednicama ( Zajednici osnovnih škola Beli Manastir bio je, recimo, I predsjednik), društvima-i tako dalje i tako dalje- nizala su se desetljeća društvenog djelovanja koje je u stanju progutati svo vrijeme i svu snagu jednog čovjeka.

I ništa. Danas ga zatičemo kao hrvatskog prognanika (kojega je Hrvatska zaboravila) iz Baranje (kojega je Baranja zaboravila) u jednom polubezimenom selu u Mađarskoj (zove se ADORJAS), u jednoj polurazrušenoj kući (sasvim doslovno: pola se kuće urušilo, a u drugu – oseljenu – polovicu uselili su prognanika pejovića, kao kipara koji slika – ne bez opasnosti da mu se kuća zajedno sa slikama uruši na glavu.

Grubo? Istina je grublja. Smrt je trenutna. Zaborav je trajni oblik smrti.

Iskusio je, vjerojatno do kraja, naličje društvenog angažiranja. Stvaraoca, koji nastoji pomoći, structure moći (pa i kulturno-političke moći) spontano počinju smatrati svojim oruđem,čak nekom vrstom prirodnog vazala. Možda je taj odnos bio najogoljeniji na prijelomu 40-tih I 50-tih (“Potvrde” kojima se potvrđuje njegovo pravo da slika, što ih je Pejović sačuvao u svojoj prognaničkoj arhivi, prije svega upravo to potvrđuju). No koliko je sada drugačije? Da li je bitno? To vrijedi preispitati!

Upravo smo stoga spomenuli BUK. Pri korak u svakoj revitalizaciji Baranjske umjetničke kolonije (ne samo nje-ona je slučajan primjer jer je priručan) počinje zaboravom. Pejzaž također može biti pragmatično podčinjen političkoj pragma koja privremeno prevlada. Najogoljenije se to pokazalo u vremenu okupacije Baranje – od 1991. do 1996.

Ne bismo smjeli ponavljati pobijeđenog protivnika. Učinimo li to-nismo se nikada oslobodili. Tada je pobijeđeni pobijedio pobjednika. Pejović je, etnički, Crnogorac. Pripada hrvatskoj kulturi. Kao Dimitrije Popović (učinili smog a znakom naše otvorenosti), kao Jevrem Brković (zaštitili smog a I učinili znakom naše moralne veličine)…

Koliko uopće znamo za Vasilija Pejovića?

Malen čovjek ne postaje znakom. On biva samo žrtvom oznakovljenja. Imamo li u našem pamćenju, u našem srcu, U našem domu mjesta i za čovjeka – ili smo sav prostor naše memorije, naše emocije i naše regije, konačno, popunili samo znakovima?

Mogućnost da otkrijemo čovjeka I sudbinu u djelu nastalom izvan svih pogleda, izvan vremena, izvan prostora koji nam je znan, u nigdini i u ničemu (a ipak ovdje, pod rukom, niti sat vožnje daleko) dat će ne samo njemu odgovor. Vidjet ćemo sebe u zrcalu.

Djelo

Djelo, kojim nam se u ovom trenutku predstavlja jedan umjetnik sa odlagališta sudbina koje više ne postoje (što bi moglo biti bitnom egzistencijalnom odrednicom prognaništva) iznenađuje i svojim obimom, i svojom razgranatošću- i motivskom, i likovno-medijskom.

Ali i stilskom (gotovo bismo mogli reći) disparatnošću. Kao da slike nije slikao jedan umjetnik, nego, najmanje, trojica. Umjetnik koji nema svoga stila? Ili umjetnik koji se izražava u više simultanih stilova?

Ovo pitanje jedino je koje je moguće postaviti s pozicija ustaljene poetike, koja se nametnula svojim ignoriranjem odnosa autorova života i njegova djela, inzistirajući na umjetnini kao samosvojnom entitetu koji mora biti sposoban postojati autohtono. No, takav stav sputava i samu teoriju i njime ne možemo dokučiti dubinsku genezu jednoga stila, kao niti razumijeti umjetničke pojave poput ove.

Precizirajmo: umjetnik lišen grubom i trenutačnom ratnom destrukcijom svega što mu je potrebno za rad (pa I za život), bez ateljea, bez alata (kipar je nezamisliv bez njega), pa čak i bez svoga ranijeg opusa s kojim čak i fizički gubi kontakt ( i može tek pretpostavljati da li još i koliko uopće postoji), odjednom stvara eruptivno, mijenjajući donekle i svoj izraz, stvara ne samo u ničemu nego u jednoj silovitoj pobuni protiv ničega, protiv nirvana u koju je sručen i protiv obezimenjavanja kojem je podvrgnut.

Ovo je djelo egzistencijalan bunt.

Lišen sudbine, on stvarajući stvara ni iz čega svoju poreknutu sudbinu. Ovo je posve nov odnos. Stoga je prirodno očekivati da i djelo bude novo.

Zbio se, rekli bismo, rijedak fenomen koji je jedan teoretičar i istraživač nestandarnih fenomena (Jurij Lotman) nazvao, slikovito, eksplozijom.

Ona razara ranije strukture (u ovom slučaju stilske), i na pragu kaosa stavlja umjetnika u položaj u kojem su sve mogućnosti otvorene, pa u načelu i jedanko moguće. Stvaraočeva osobnost će biti glavnim impulsom stvaranja novih struktura u novim okolnostima, a u reakciji na krizu stvaranje će biti i eksplozivno i polistrukturalno. No na jednoj dubljoj razini (ne formalnoj, nego psihološkoj i značenjskoj) stilske će strukture biti komplementarne i činit će jedan stvaralački makrosustav.

Možda, potaknuti živim primjerom i (konkretnim) odlazimo korak dalje u tumačenju pojave s kojom smo suočeni.

Razmotrimo je!

Vasilije Pejović ponio je sa sobom tek crteže kao autor pretežno spomeničkih skulptura radio je neprenosive kipove, koji žive na mjestu na kojem su rođeni i umiru sa zatiranjem sjećanja – prirodnim ili nasilnim, kakvo donosi rat. Sada je odječen od svoga djela. Na neki način od svoga predživota.

No od svog predživota bio je odsječen na jedan, psihološki, još radikalniji, i za ubuduće stvaranje presudniji način. Bile su presječene sve niti kojima je postojao kao agilni, neprekidno angažirani društveni kulturni djelatnik.

Kao socijalno biće bio je potisnut u iščeznuće.

Mogli bismo reći i drukčije (a govorimo to bez ironije, iako ne i bez gorčine): bio je slobodan.

Slobodan osamljenik – koji kao osamljenik nikada nije postojao, jer je izvansocijalna i neaktivna egzistencija strana njegovoj etičkoj svijesti i njegovu socijalnom biću. Pejović je uvijek stvarao za druge s kojima je imao I neposredan kontakt.

To je unutarnja drama ove nasilne slobode od svoga vlastitoga života. To su i okolnosti u kojima nastaje djelo koje promatramo. Ako to nemamo na umu-nećemo ga razumijeti.

Potreba da rasčlanimo, da artikuliramo djelo kojemu prilazimo potreba je da u njemu proniknemo njegovu skrivenu logiku,u značenjske međuodnose. Umjetnik ne prepoznaje u sebi tu potrebu racionalno, jer međuodnose komponenata svoga djela osjeća intuitivno.

Stoga Pejović i u popisu radova za izložbu pribjegava formalnom razvrstavanju djela na temelju (ili prema kodu) tehnike koju je primijenio. To je uobičajeno od kategorije crteža olovkom, te masnom kredom, prelazimo (slijedeći princip gustoće i koloriranosti pigmenta) na ulja na lesonitu, ulja na kartonu, i konačno, ulja na platnu. Kao odvojena kategorija (čak sa novim kataloškim brojevima) slijede kolorirani crteži tušem, te čisti crteži tušem. Uz dva njima dodana crtaža na platnu njih je 24. S prethodnih 47 radova broj izložaka prelazi brojku sedamdeset.

Međutim, ove cjeline, formirane prema formalnim vezama likovnih tehnika, tektonskom snagom cijepaju, iznutra duboke izražajne i problemske rasjeline, koje pred nama ocrtavaju jednu drugu, unutarnju artikulaciju umjetnikova djela. Ona pred nama ne ocrtava klasifikaciju, nego dramu.

Uočavamo, tako, nakon klasičnih žanrova poput aktova ili mrtve prirode, opus dramatičnih gorskih pejzaža (neznanih Baranji), mali ali dramatični oprus biblijske tematike u kojoj dominiraju Apokalipsa i Golgota (crtež i ulje u ovom su opusu srasli u jedan proces nastajanja vizije), te jedan uzbudljivi nadrealistički imaginatorij, gdje stvarno preraštava u nestvarno i nadstvarno u jednom spontanom kontinuumu rukopisa. Rukopisa? Misao-pis riječ je koja ne postoji, ali koja bi bila primjerenija onom što nastaje.

Tri su to izrazito razgraničene kmponente. Tri viđenja svijeta. Čine li ta tri svijeta- jedan svijet? A ako čine, kako to čine? Ukoliko bismo podlegli iskušenju da jedan svijet (pejzaže) nazovemo realnim, drugi (nadrealističke crteže) imaginarnim, a treći (biblijski kompleks) legendarnim, ili mitskim- vjerojatno bismo pogriješili I standardna bi nas artikulacija svjetova odvela ka zabludi. Jer-sve je ovdje imaginarno, iako na tri različita načina.

Upravo se u toj funkciji imaginizacije, vjerojatno, krije unutarnja koheziona sila koja tri svijeta usmjerava da rotiraju oko iste točke, držani u prvi mah nevidljivom gravitacijskom silom.

Ta nam je sila poznata, zahvaljujući tome što smo se najprije priupitali u kakvoj egzistencijalnoj situaciji nastaje ovo djelo. To je unutarnja drama izgona iz svijeta. Ili kraće (i biblijski rečeno – jer biblijske parabole u djelu nam i daju pravo na to): drama egzodusa.

Prognan čovjek sve svoje u sebi nosi.

PEJZAŽI (kojih je, možda, i najviše) vizualna su orkestracija te unutarnje drame. Vezani su međusobno kao stavci u sinfoniji. Jedino tako ih se i može potpuno doživjeti: kao niz stanja. Tako opusi i nastaju. Više su rezani no slikani. Naime-slikani su “špahtlom”. Nožem. I uljem na kartonu ili platnu (podlogu, često, bira više prilika i nužnost, a ne želja autora).

Ti su pejzaži hladni i žestoki.

Poznavatelj likovnog ambijenta istočne Slavonije i Baranje nesumnjivo će biti donekle zatečen očitim kontrastom između ovih pejzaža i dominantne stuje u suvremenom slavonskom pejzažu (pri čemu mislimo na regionalno a ne na motivsko značenje atributa “slavonski”). Stvorena je, nesumnjivo jednim međusobnim odnosom između dominantnih zavičajno-domoljubnih recipijenata i dominantnih “proizvoditelja” pejzaža, uz potporu složenog proizvodno-umjetničkog pogona likovnih kolonija, jedna mitoizirajuća ikonografija slavonskog pejzaža i jedan pomalo sub-estetski kult slavoničnosti, koji je postao ograničavajućim čimbenikom. Otpor se osjeća- no on često ima ekstremne stilske oblike, čemu slavonopoetološki pejzaž lako odolijeva. Njegova publika I kulturni mehanizmi društvene potpore njegova su zaštita.

Aktualna umjetnost u Slavoniji našla se u stanju bifurkacije. Sliv se raspolutio na popularni pejzaž i umjetničku-najčešće izvanpejzažnu avangardu.

Vasilije Pejović, u svojoj umjetničkog nigdini, stvarao je svoj put.Možda čovjek ponekad i mora biti sam da bi bio svoj. Njegov pejzaž je upravo to. Njegov. Izvan aktualnog konteksta, koji smo skicirali. Izbio je iz njegove drame i njegova temperamenta, kojima je pejzaž postao posrednik.

Nebo, brdo, bor. Priroda kao drama. Njeni elementi kao energija. U snažnom je pokretu i nebo, i voda, i kamen, i stablo. U drami dominira plava, olovna nijansa, tamno zelenilo, snažna bjelina oblaka i vode. Uvijek u gibanju. Stoga crtžeća- kao predteksta kompozicije, kao skice koja bi projicirala i time fiksirala, zaustavila motiv, gotovo i nema. Proces nastajanja slike, u gestovima špahtla, proces je dinamika koja se zbiva u aktu slikanja, a tek posredno I u prirodi. Stoga je ta dinamika prvenstveno psihološka vrijednost I osobno očitovanje potisnute drame u čovjeku. Osamljenim, kao što je osamljen ovaj svijet prirodnog I primarnog dinamizma.

Ima u tim motivima I Baranje ( Kopački rit- mir I nemir u suodnosu) i Bosne (plavo u plavom- sve do plavočastog bora pod plavim nebom I zaplavljenim slivovima) no čovjek je rijedak gost. Barem fizički. Psihološki. On je taj pejzaž I njegova stanja. Čovjek je samoća I drama, čovjek je energija I snaga, čovjek je tamnina I daljina, dubina I iskon. Lice prirode to će reći potpunije I neposrednije no lice čovjeka.

Vasilije Pejović to ne mora misliti. On to posvjesno zna. To i pokreće gest njegova slikarskog noža. A kad je riječ o slikanju uljem i špahtlom, bt ćemo, vjerujem, uhvaćeni preciznošću i oštrinom kojom vlada ovim pomalo improvizatorskim i samom po sebi ekspresivnim alatom. Izmiriti tu ekspresivnost i preciznost detalja, nerazorenog dinamikom, nije jednostavno. Umjetnik to mora imati u svom senzibilizetu i u svojoj ruci.

Govorimo, dakle, o specifičnoj izvornosti ovih pejzaža- pomalo alpskih po mogućim, naravno krajnje uopćenim, asocijacijama. No oni su unutarnji izraz, a ne izvanski ispis. Vizija su I onda kada izrastaju iz viđenog. Doživljaj su a ne document. A ako su dokument, tada su dokument o ljudskoj drami, koja se prepoznala u prirodnoj snazi.

ČOVJEK I NJEGOVA PATNJA govore nam-opet-posredno. Da li je već rečeno da se posrednim govorom uvijek može reći više?

Neposrednost je uska i usmjerena. Posrednim izrazom otvaramo vrata premošćenju značaja. Pojedinačna patnja – kada je riječ o čovjeku – samo tako može postati kozmičkim znakom. Takvo oznakovljeno premošćenje već ima svoju arhetipsku ikonografiju u Knjizi svih knjiga – u Bibliji. To I jest značenje jednog imena. Ona je, jednostavno, knjiga. Početak. I dramatična vizija Kraja.

Sakralne teme u Pejovićevom opusu postojale su i ranije. U njegovoj spomeničkoj plastici srećemo figure Krista, Majke Božje, u kamenu, rađene toplo, suptilno, oblikovane na tradiciji oplemenjenog akademizma.

Drama egzodusa koji je preživio i Apokalipse koja je razorila njegov duhovni zavičaj- Baranju- tražile su drugačiji likovni idiom. U Pejovićevu opusu formalno potaknut klasičnim biblijskim motivima – Križnom putu- progovorio je kroz slikara i autor – dramatičar. Nije, srećom, riječ ni o pikturalnoj naraciji, ni o ilustritativnom pristupu temama, nego o autoru čija je imaginacija takva da i legendarne teme predočava stvarno. Progovorila je njegova kreativna sugestibilnost koja poništava vremensku distancu. Ono što je bilo nekad-zbiva se sad. Pred nama. Događaj ima svoje aktere, svoju dinamiku iz koje proizlaze tenzije- a autor vizionar, osjeća s tek u specifičnom, nešto povišenom rakursu iz koje promatra dramu kao kadar jedne velike priče, I vidi ga u cjelini, u širokom zahvatu (kakav je rijedak u ikonografiji Križnoga puta).

Pejović se otkriva kao odgovoran I erudivan autor. Oprema rimskih vojnika, odjeća uopće, svi detalji, pokazuju pouzdano poznavanje povijesti i njoj pripadajućeg inventara. Nevažno? Uopće nije. Promatrač doživljava istinu, a ne nesigurnu improvizaciju. Kompozicija slika Golgota, Skidanje s križa, vrlo je složena. Niz simultanih zbivanja u složenom su i usklađenom dinamičkom međuodnosu. Pojedine figure, likovi, pa i lica, ispisuju cijelu dramu sažetu u jedan prizor kao u jedan čin.

Aktualni rat učinio je ovaj opus dvostuko značećim. To je Novi zavjet – ali i novo stradanje. Mit i suvremenost ujedno.

Ono što, međutim, nadrasta okvire ovoga značenja, to su obrisi osobne Pejovićeve likovne poetike koja razvija vizionarski reinterpretirajući ove novozavjetne scene. On psihološki, pa i dokumentacijski ponire u virtualne mogućnosti najkritičnijih trenutaka na Golgoti, te ih oživljava mogućom pričom koja iz njih proizlazi. Tako postaje virtualnim svjedokom.

Da bi se ostvario ovako složen projekt, nužno je ovladati I vrlo složenim zahtjevima. Potrebno je savladati sve složenosti jedne dinamičke kompozicije, artikulirati i prostor i radnju u njihovim međuodnosima, biti pri tome podjednako vrstan i slikar figura u pokretu (viđenih iz nehorizontalne perspektive) i karakternog pri portretiranju malih, ali u sveukupnosti scene značajnih fizionomija. Dati i dubinu I dramatiku (simboličnu već po mitskoj predaji) eksterijera, a u kolorizacii pojedinosti i ukupne game osjetiti gdje je osjetljiva granica između odmjerene dramatike i funkcionalne ilustrativnosti.

To autor i osjeća. Stoga je njegov pristup ovim scenama posve drugačiji nego pri slikanju pejzaža. On studira zamišljenu scenu, brižljivo skicira olovkom (što dozvoljava pravodobne korekcije, nužne u tijeku oživljavanja scene – jer scena počinje živjeti nastajući) i pri tome održati unutarnji continuum dugotrajnijeg rađanja slike. To je složen process. Prirodno je, stoga, što ovaj ciklus još nastaje. To je otvoren sustav.

Aktualizacija mita možda najjače progovara u sceni Apokalipse. Ovaj kasnogotički motiv iz davnih vremena epidemičnog umiranja (I očekivanja skorog smaka) Pejović stavlja u naše podneblje. U naše vrijeme. To su zapaljena sela u daljini koja smo I sami vidjeli kako gore, to je plima smrti koju smo osjetili.

S jednom razlikom u odnosu na kasnogotičko shvaćanje ovoga motiva: četvrti jahač nije Pobjednik. Nema Pobjednika. Samo smrt – u četiri reinkarnacije.

NADREALISTIČKI VIZIONARIJ Pejovićevih crteža tušem (koloriranih i nekoloriranih) koje smo izdvojili kao treći (u sebi također bipolaran) motivski komplekskao da nam donosi sobom i treću pikturalnu poetiku. Pejovića otkrivamo kao fantazmagoričara podsvjesnog – u sadržajnom, te kao vibrantnog crtača i grafičara – u likovnom smislu. No mrežolikost ove grafičke pređe koja uvlači naš vid i našu intelektualnu radoznalostu svoj ponor nesvjesnog, pa i nepredvidivog, suočava nas s jednom intuicijom neslućenih, gotovo svemogućih, bioloških metamorfoza.

Zoomorfne i vegatibilne transformacije oblika u grafičkoj mreži crteža koji nastaje nesvjesno, spontano, nepredvidljivo, potpuno rastvaraju i čine fiktivnom, posve propusnom opnu koja diječli stvarne fizičke oblike od imaginarnih. I jedni i drugi nastaju pred nama u kontinuumu grafičkog ispisa slutnje, mašte, ostvarivanja vitalističkih mogućnosti koje se kriju kao latentna potencija u nagonu, u porivu stvaranja koji je osoban koliko i evolutivan. Autorov koliko je i sublimirana ikonička projekcija samog entiteta života.

“Evolution ceatrice” (stvaralačka evoluvucija) nazvao je svoju filozofsku koncepciju svojevrsno Henri Bergson. Kao da promatramo grafički korelat ove ideje. Sama evolucija nošena je jednim stvaralačkim porivom. Kao i čovjek – njen izdanak. I kao vrsta – i kao osoba koja stvara.

Potencije koje izbijaju iz podsvjesti možemo u ovom mrežolikom grafizmu ponegdje i prepoznati – ili prepoznavati – što je, vjerojatno, adekvatniji izraz, jer je i naše poimanje i recepcija crteža proces, kao što je process i njegovo nastajanje. Tu su i mitski motivi – poput “Otmice Europe”, “Nojeve barke” ali i suvremeni i aktualni, kao u crtežu u “U carstvu slavonske kune”.

Crteži čistim tušem, bez koloriranog udaha u crtežnu strukturu navodili bi našu svijest sklonu kategorizaciji I razgraničavanju, da ih od prvih odvojimo kao “realne” i “realistične”, nasuprot prvim imaginarnim. No tada bismo se udaljili od razumijevanja. I oni su izraz uočavanja, zanosa imaginarnog koji sama priroda stvara u labirintu svoga izvornog strukturalnog grafizma. Nema granice između realnog I imaginarnog. Sama stvarnost je imaginatorij, I autorov osobni imaginatorij izrasta iz prirodnog i iskonskog.

U tom smislu u ovom je opusu sadržana, implicitno, jedna sveobuhvatna filozofija samoga života. Pa I više. Samoga postojanja I njegovih beskrajnih ( i u ostvarenom i u potencijalnom ) mogućnosti.

Ovi su crteži svojom spoznajom kozmički. U tom smislu oni ozrastaju iz prethodnih opusa (što ne mora podrazumijevati i da su nastali naknadno, u vremenskom slijedu ia radova prvih opusa). Psihološki, oni su konačna stvaralačka katarza. Umjetnički, oni su odlučujući iskorak.

Ova mreža raspleće sve ranije mreže – samoće, smrti, izolacije I nepostojanja, iščeznuća.

Egzil nije našao samo duhovni I umjetnički azil. Prepoznao je svoju neuništivost u prirodi, postavši njeno samospoznavanje u umjetničkoj, kreativnoj ekstazi.

Vasilije pejović osegao je bezgraničnost svoje sudbine, nadrastajući zemaljske osujećenosti poniranjem u kozmos i njegovo vrijeme neprekidnog stvaranja, koje stvaraočeva slutnja dotiče. I uraštava u njega.

Može li više?

To pitanje svakom stvaraocu postavlja vlastita podsvijest, kad god se čini da je dotakao konačnost. To pitanje I jeste zakon beskonačnog.

Kraj samo otvara vrata novog početka

Djelo VASILIJA PEJOVIĆA prije svega nam otvara vrata jednog složenog iskustva. Da li u zaključku – na kraju – dati prednost moralnom iskustvu, društveno-kulturnom ili stvaralačkom umjetno je pitanje. Sve su tri komponente njegove životne borbe za kulturu sredine i za osobni izraz isprepletene i u unutarnjem međuodnosu. Umjetnik izrasta iz čovjeka, u ljudskom nastojanju da oplemeni svoju sredinu s kojom je strastao i s kojom živi, sublimira je umjetnik čija etička svijest kao najvišu vrijednost ističe čovjeka. Drugog čovjeka. Za njega govori, o njemu govori i kada govori o sebi. Tek tako pojedinac postaje svemir, a njegovo iskustvo nosi u sebi općeljudsku vrijednost. I osamljen, i izgubljen, i prognan i zaboravljen – on je čovječanstvo. Ono je prognano kad god je prognan čovjek. Ono je zaboravljeno kad god je zaboravljen pojedinac.

Genesis i eksodus dva su ukrštena izvorišta Pejovićeve ljudske drame I borbe za svečovječnost.

To je potvrdio životom, a kada je nasilno iščupan iz svoga vlastitog života, kao prognanik, nije nestao-nego je ponovo postao. Kao umjetnik.

U eksploziji stvaralaštva, u fizičkoj i psihološkoj nirvana, ostvario je jedno poliekspresivno djelo, u kojem je sublimirao svojuosobnost. Sam, prekoračio je najmanje tri velika koraka ka stvaranju vlastitog izraza – od krajolika drame ili dramatičnog krajolika, preko simbolike patne koja je objedinila ljude vjerom, do svog nadrealističkog vizionarija, u kojem je realnost utkana u podsvjesne vizije i stvaraočevu spontanost.

I umjetničko je iskustvo u svojoj dubini etičko.

Tom je iskustvu Vasilije Pejović dao svoje ime.

Osijek, 29. lipnja 1999.