O umjetniku
Vasilije Pejović (1927–2003), rođen u Plavu, Crna Gora, bio je slikar, kipar, pedagog, pisac i scenograf — čovjek višedimenzionalnog stvaralačkog impulsa, čiji je život bio isprepleten borbom, vjerom i tihom upornošću. Učio je slikarstvo kod Mila Milunovića i Petra Lubarde na Cetinju, studirao u Zagrebu, diplomirao kiparstvo na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu, te apsolvirao povijest umjetnosti u Beogradu.
Njegov opus obuhvaća monumentalne freske, sakralne kompozicije, nadrealističke crteže, skulpture i reljefe. Bio je profesor likovne kulture u Dardi, aktivan u kulturnim inicijativama Baranje, jedan od osnovača Baranjske umjetničke kolonije i pokretač brojnih dječjih likovnih manifestacija. Njegova djela — od spomenika, plaketa i bisti do pejzaža i sakralnih vizija — nalaze se diljem Baranje, Slavonije i Crne Gore.
Tijekom Domovinskog rata kao prognanik dolazi u Adorjás, Mađarska, gdje zajedno sa suprugom Anom obnovlja urušenu kuću koju su dobili na korištenje od Reformatorske crkve. U toj kući, dnevna soba bila je i spavaća i kapela — mise su se služile među slikama i skicama, u prostoru koji je istovremeno bio utočište i svetište. Unatoč teškim uvjetima, sudjelovao je u likovnim kolonijama i radionicama, a njegova izložba u Vajslu bila je otvorena uz prisustvo tadašnjeg hrvatskog konzula Zvonimira Marića.
Prijateljevao je s biskupom Ćirilom Kosom, koji ga je duhovno hrabrio tijekom godinaprovedenih u egzilu. Jedna od njegovih slika predana je đakovačkom biskupu kao dar. Neposredno prije rata, trebao je raditi obnovu oltara u đakovačkoj katedrali — projekt koji je rat raspršio. Iz Mađarske je jedno vrijeme boravio kod nećaka u Italiji, gdje je stvorio cijeli likovni opus koji je ostao tamo.
Po povratku u Bilje, zatekao je kuću devastiranu, bez ijednog djela iz svog ranijeg stvaralaštva. Unatoč narušenom zdravlju, iz invalidskih kolica obnavljao je prostor snagom volje i vlastitim sredstvima. Umro je 17. srpnja 2003. i pokopan na mjesnom groblju u Bilju.
Njegova kuća, i dalje u vlasništvu općine, ostaje zatvorena za umjetnost. No u dvorištu, u prostoru koji je sam sagradio i koji je silom prilika postao njegov boravišni kutak, postoji mogućnost da se otvori mala galerija — mjesto gdje bi turisti i posjetitelji mogli upoznati dio njegova stvaralačkog svijeta. To bi bila ne samo izložba, već čin pravde, sjećanja i zahvalnosti.
Mesingerov pogled – Sudbina kao ogledalo
Bogdan Mesinger, koji je Vasilija upoznao u egzilu, piše o njegovom stvaralaštvu kao o “eksploziji tišine” — trenutku kada umjetnik, lišen svega, stvara ne samo djelo, već vlastitu sudbinu.
“Djelo koje postoji samo za sebe, odvojeno od svijeta, i koje je nastalo tu — na samom rubu nepostojanja.”
Pejović nije slikao prizore — on je prizivao istinu. Njegovi pejzaži Baranje, slikani špahtlom, nose olovno nebo, zlatne tonove ljetine, dramatične vrbe i treptaj močvare. Čovjek je u njima rijedak gost, ali psihološki — on je taj pejzaž.
Njegove sakralne kompozicije – Golgota, Apokalipsa – nisu ilustracije, već vizije. Nadrealistički crteži tušem otkrivaju podsvjesne metamorfoze, zoomorfne i mitske, u grafičkoj mreži života.
“Genesis i eksodus dva su ukrštena izvorišta Pejovićeve ljudske drame i borbe za svečovječnost.”
U Mesingerovim riječima, Pejović je umjetnik koji je “ponovno postao” — ne kroz priznanja, već kroz neodustajanje. Njegovo stvaralaštvo je filozofija postojanja, bunt protiv zaborava.
“Smrt je trenutna. Zaborav je trajni oblik smrti.”